Jedno od najznačajnijih ljudskih postignuća, posebice u medicini, svakako je cijepljenje (vakcinacija), koje predstavlja namjerno unošenje antigena u organizam s ciljem izazivanja imunološkog odgovora kod cijepljene osobe u svrhu stvaranja zaštite od bolesti. Dakle, cijepljenjem se ne može izazvati bolest kod cijepljene osobe, već se stvara zaštita od bolesti protiv koje se osoba cijepi. To je često predmet nerazumijevanja pa onda posljedično i uzrok odbijanja cijepljenja kod nekih, te je stoga važno naglasiti.

Svima je jasno da cjepiva ne štite u potpunosti te da njihova učinkovitost ovisi o čitavom nizu čimbenika koji se odnose na samu cijepljenu osobu, na uzročnika, vrstu cjepiva te općenitu demografsku situaciju u lokalnoj populaciji. Cijepljenjem želimo obuhvatiti što veći broj osoba predviđenih za cijepljenje određenim cjepivom, jer se visokim cjepnim obuhvatima postiže kolektivna imunost koja je bitna kako bi cijepljenje bilo učinkovito. Tu leži ključ uspjeha cijepljenja, da se procijepe svi koji su predviđeni i koji nemaju kontraindikacije, upravo zbog onih koji bi se inače cijepili, ali ne smiju zbog postavljenih medicinskih kontraindikacija, odnosno zbog onih cijepljenih kod kojih se iz određenih razloga imunost nije razvila u dovoljnoj mjeri pa su ostali nezaštićeni.

Cijepljenje se u pravilu provodi u prostorima zdravstvenih ustanova ili škola, gdje postoje osigurani higijenski uvjeti, uz strogo pridržavanje pravila tzv. „hladnog lanca“, neškodljivog uklanjanja infektivnog i oštrog otpada, te obvezno prisutne opreme za tretman alergijskog šoka. Prema važećim zakonskim propisima, cijepljenje provodi isključivo doktor medicine, odnosno medicinska sestra (tehničar) ili sanitarni inženjer (tehničar) samo pod nadzorom i uz odgovornost doktora medicine. U nekim zemljama EU cijepljenje provode i ljekarnici u prostorima ljekarni, dok kod nas to još nije slučaj.

Cijeli članak pročitajte na : https://issuu.com/dijabetes/docs/dijabetes-slatki_zivot_br._1-2023