Dr. sc. Zrinka Mach, mag. soc. geront.
Hrvatski savez dijabetičkih udruga priprema i ove godine Ljetni kamp za djecu i mlade sa šećernom bolešću u kojem su uvijek s nama liječnica i medicinska sestra iz Klinike za pedijatriju Kliničkoga bolničkog centra Sestre milosrdnice. Tim povodom u ovom broju časopisa Dijabetes – slatki život razgovaramo s doc. dr. sc. Laviniom La Grasta Sabolić, prim. dr. med., specijalisticom pedijatrije, užom specijalisticom pedijatrijske endokrinologije i dijabetologije iz Klinike za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice.
Možete li nam za početak reći koliko ima djece i mladih sa šećernom bolešću tipa 1 u RH?
Točan podatak o prevalenciji, odnosno broju djece i adolescenata sa šećernom bolešću tipa 1 u RH nije poznat. Prema izvještaju IDF-a (engl. International Diabetes Federation) za 2022. godinu, procijenjeno je da u našoj zemlji s ovom bolešću živi oko 2.000 osoba mlađih od dvadeset godina.
Povećava li se broj djece i mladih oboljelih od šećerne bolesti? Ako je tako, je li pandemija COVID-19 utjecala na to?
Incidencija šećerne bolesti rasla je tijekom posljednjih desetljeća. U svijetu se godišnje dijagnosticira oko 150.000 novooboljelih u dobi mlađoj od dvadeset godina. Je li pandemija uzrokovana virusom SARS-CoV-2 utjecala na pojavnost šećerne bolesti tipa 1 još uvijek nije jasno, jer su rezultati do sada objavljenih istraživanja proturječni. Što se tiče podataka za Hrvatsku, u razdoblju od 1995. do 2003. incidencija šećerne bolesti tipa 1 u djece mlađe od četrnaest godina iznosila je 8,87 na 100.000 godišnje, a u razdoblju od 2004. do 2012. čak 17,23 na 100.000 godišnje, čime je Hrvatska svrstana u skupinu zemalja s visokim rizikom za pojavu ove bolesti.
Ima li u RH dovoljan broj pedijatara dijabetologa i je li skrb jednako dostupna svakom djetetu sa šećernom bolešću tipa 1?
Situacija je „pod kontrolom“, premda uvijek može biti bolja. Važno je da o djeci i mladima sa šećernom bolešću tipa 1 brinu liječnici koji su tijekom svog školovanja, poglavito kroz užu specijalizaciju iz pedijatrijske endokrinologije i dijabetologije, usvojili dovoljno znanja za rad s ovom osjetljivom skupinom bolesnika. Štoviše, praćenje i liječenje djece i adolescenata sa šećernom bolešću tipa 1 zahtijeva stalno učenje i usavršavanje te svakodnevnu praksu kojom se stječe prijeko potrebno iskustvo. Upravo temeljem navedenog, pedijatrijski dijabetolog u suradnji s članovima multidisciplinarnog tima osposobljen je djetetu i obitelji pružiti kvalitetnu edukaciju te osigurati potrebnu dijagnostiku, primjereno liječenje i psihosocijalnu podršku. Premda multidisciplinarni timovi postoje uglavnom u većim regionalnim medicinskim centrima, zahvaljujući suvremenim tehnološkim rješenjima dio komunikacije i edukacije moguće je provesti i „na daljinu“.
Koliko je za roditelje bitna podrška multidisciplinarnog tima kod otkrivanja šećerne bolesti njihova djeteta?
Postavljanje dijagnoze šećerne bolesti i nužnost ostanka djeteta u bolnici za roditelje predstavlja veliki šok. Stoga im je već u prvim danima suživota s dijabetesom neophodno pružiti jasne i relevantne informacije o samoj bolesti i njezinom liječenju. Svaki član tima, a ponajviše medicinska sestra edukator, psiholog i dijabetolog imaju u tome važnu ulogu. Potrebno je od početka razvijati pozitivan stav prema šećernoj bolesti, otkloniti mogući osjećaj krivnje za njezin nastanak i osnažiti samopouzdanje roditelja, pružajući im mogućnost da slobodno postavljaju pitanja te bez odgode razriješe sve nedoumice, nejasnoće i strahove.
Znamo koliko je prehrana važna za kontrolu glikemije. Koliko su roditelji i djeca educirani o prehrani i u kojoj mjeri je to važno za postizanje dobre regulacije glikemije?
Roditelje i djecu od prvog dana učimo kako prehrana treba biti raznovrsna i količinski primjerena. U organizam se unose složeni ugljikohidrati, proteini i masti, uz dovoljno vlakana, dok se jednostavni ugljikohidrati uzimaju u hipoglikemiji. Zapravo, prehrana koju preporučujemo djeci sa šećernom bolešću ni po čemu se ne razlikuje od zdrave prehrane. Brojenje ugljikohidrata u obroku i određivanje ugljikohidratno-inzulinskih omjera sastavni je dio edukacije jer omogućuje točnije doziranje inzulina i postizanje bolje regulacije glikemije. Pa ipak, što zbog zahtjevnosti procjene i računanja, što zbog zamora, određeni broj djece i roditelja ne primjenjuje stečena znanja u svakodnevnom životu.
S obzirom na to da ste sudjelovali u Ljetnom kampu Saveza, možete li nam iz prve ruke reći pomaže li boravak u kampu djeci da se osamostale i preuzmu brigu za svoje zdravlje?
Da, bez sumnje je tako. Kamp je općenito najkorisniji za djecu s nedavno otkrivenom šećernom bolešću kojoj još nedostaje sigurnosti i iskustva, ili za djecu koja s obzirom na svoju dob nisu dovoljno samostalna u primjeni inzulinske terapije, procjeni sastava obroka ili prilagodbi terapije. Pod stalnim stručnim nadzorom i u sigurnom okruženju polaznici kampa kroz edukaciju upotpunjuju teorijska znanja vezana uz liječenje i samokontrolu, stječu praktične vještine, primjerice nauče sami aplicirati inzulin, postaviti senzor/pod ili promijeniti infuzijski set inzulinske pumpe. Društvo vršnjaka s kojima dijele slične probleme djeluje poticajno i ohrabrujuće te osnažuje njihovo samopouzdanje.
Tijekom boravka u Ljetnom kampu primijetili smo da nemaju sva djeca inzulinske pumpe. Možete li nam reći što je razlog za to?
Razlozi su višestruki. Neka su djeca nedavno oboljela pa se još nalaze u fazi remisije, u kojoj je potreba za inzulinom izrazito niska, a kontrola glikemije odlična. Druga djeca jednostavno ne žele inzulinsku pumpu, ne prihvaćaju da na njihovo tijelo bude pričvršćena neka „naprava“ ili pumpu doživljavaju kao „vidljivi znak“ svoje bolesti, što im smeta, osobito u razdoblju adolescencije. Tu su i djeca koja uz intenziviranu inzulinsku terapiju imaju odličnu kontrolu bolesti, a višekratnu primjenu inzulina putem pena ne doživljavaju kao problem. Naposljetku, financijski izdatci mogu, u slučaju da roditelji žele za svoje dijete isključivo bezkatetersku pumpu ili napredni sustav hibridne zatvorene petlje, predstavljati objektivnu prepreku za realizaciju navedenog načina liječenja.
Za roditelje i djecu odlazak u vrtić i školu predstavlja veliku promjenu, a ponekad i poteškoće. Koliko dijagnoza šećerne bolesti tipa 1 dodatno opterećuje takve velike životne situacije?
Polazak u vrtić i/ili početak školovanja zahtijevaju promjenu dnevne rutine i prilagodbu novom okruženju. Dijeljenje brige o šećernoj bolesti s osobljem odgojno-obrazovne ustanove izvor je stresa, a ponekad i nesporazuma na relaciji obitelj – vrtić/škola. Kako bi se stres umanjio, a nesporazumi izbjegli, od izuzetne je važnosti dobra „priprema terena“ te kontinuirana suradnja roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika, zasnovana na uzajamnom povjerenju i razumijevanju.
Možete li nam iz svoje prakse reći jesu li odgojno-obrazovni djelatnici u vrtićima i školama spremni za prihvaćanje djeteta sa šećernom bolešću tipa 1?
Moramo biti svjesni da su djelatnici odgojno-obrazovnih ustanova u početku podjednako „spremni“ kao i obitelj čiji je član netom obolio od šećerne bolesti. Drugim riječima, većina njih nema nikakvog osobnog iskustva s ovom bolešću. Teorijsko znanje koje mogu steći putem odgovarajućih edukacija svakako ih ne može dovoljno pripremiti za „životne“ situacije s kojima će se susresti ako u svojoj grupi ili razredu imaju dijete sa šećernom bolešću tipa 1. Stoga je važno da u kontaktu s roditeljima dobiju individualizirane i jednostavne upute o terapiji, nadzoru nad glikemijom i postupcima u slučaju hipoglikemije ili hiperglikemije. Također je nužno da im roditelji, za slučaj potrebe, budu dostupni za telefonske konzultacije.
S kojim se izazovima susreću roditelji djece sa šećernom bolešću u adolescentnoj dobi?
Adolescencija je burno životno razdoblje tijekom kojega kontrola glikemije često nije u skladu sa zadanim ciljevima, što može biti izvor sukoba unutar obitelji. Naime, odgovornost za terapijske odluke i regulaciju bolesti u tom se periodu postupno prebacuje s roditelja na adolescente. Oni pak nerijetko zaboravljaju primijeniti inzulin, teže se pridržavaju uputa o prehrani, ne prate redovito razinu glikemije, u večernjim izlascima konzumiraju alkohol, počinju pušiti… Važno je da roditelji, koji su frustrirani takvim razvojem događaja, prihvate činjenicu da dijabetes trenutno nije na listi životnih prioriteta njihovog djeteta. Uz puno strpljenja, razumijevanja i nastojanja da se ne prekine komunikacija i nadzor, prolazne poteškoće obično budu prevladane.
Javljaju nam se roditelji čija se djeca sa šećernom bolešću tipa 1 ne mogu upisati u željenu srednju školu zbog svoje dijagnoze. Kakav je Vaš stav o tome?
Vrlo je mali broj zanimanja čiji odabir nije preporučljiv za djecu sa šećernom bolešću tipa 1. Koliko mi je poznato, na problem su uglavnom nailazila djeca prilikom odabira srednje medicinske škole, zbog percepcije da za osobe sa šećernom bolešću nisu pogodna zanimanja koja uključuju smjenski/noćni rad, što je netočno i medicinski neutemeljeno.
Oko trećine djece u RH ima prekomjernu težinu i pretila su. Imate li Vi pacijente u toj dobi koji imaju dijabetes tipa 2 i kako se oni liječe?
Na žalost, broj djece s prekomjernom tjelesnom masom i pretilošću stalno se povećava, uključujući i broj onih koji su vrlo teško pretili. Poznato je da je pretilost glavni čimbenik rizika za razvoj šećerne bolesti tipa 2, a osobito su ugrožena pretila djeca s pozitivnom obiteljskom anamnezom, što znači da u obitelji već imaju oboljele od šećerne bolesti tipa 2. U pogledu terapijskog pristupa naglasak je uvijek na promjeni životnih navika s ciljem smanjenja tjelesne mase. U ranijim fazama bolesti, uz pravilnu prehranu i redovitu tjelesnu aktivnost, uključuje se peroralna terapija metforminom. Posljednjih godina susrećemo se i s pretilom djecom u pubertetu, koja već pri postavljanju dijagnoze šećerne bolesti tipa 2 imaju visoku razinu glikiranog hemoglobina, zbog čega im je neophodna i inzulinska terapija. Noviju terapijsku opciju predstavljaju agonisti GLP-1 receptora, koji se ovisno o dozi koriste u liječenju šećerne bolesti tipa 2, odnosno pretilosti.
I za kraj, što biste poručili djeci i mladima s dijabetesom kao i njihovim roditeljima?
Dijabetologija je danas izrazito dinamično područje medicine u kojem se ubrzano istražuju mogućnosti prevencije i razvijaju novi modaliteti liječenja. Stoga vjerujem da s optimizmom možemo gledati u budućnost i očekivati da šećerna bolest tipa 1 prestane biti kronična bolest koju ne možemo spriječiti, još uspješnije liječiti ili čak izliječiti.