SGLT2 inhibitori donose niz dobrobiti oboljelima od šećerne bolesti tipa 2
U najavi aktivnosti Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga za povećanje dostupnosti SGLT2 inhibitora za oboljele od dijabetesa tipa 2, razgovarali smo s predsjednikom Hrvatskog društva za dijabetes i bolesti metabolizma Hrvatskoga liječničkog zbora i predstojnikom Sveučilišne klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma „Vuk Vrhovac“ KB Merkur, prof. dr. sc. Dariom Rahelićem.
KOLIKO JE USPJEŠNO LIJEČENJE OBOLJELIH OD ŠEĆERNE BOLESTI TIPA 2 U HRVATSKOJ I ŠTO IMAMO NA RASPOLAGANJU KAKO BISMO TE REZULTATE UNAPRIJEDILI?
Usprkos suvremenoj i dostupnoj terapiji, u Hrvatskoj još uvijek velik dio oboljelih osoba ne postiže ciljeve regulacije šećerne bolesti. Nažalost, to se ne odnosi samo na glukozu u plazmi, nego i na regulaciju arterijskog tlaka, lipidnog profila i ostalih rizičnih čimbenika.
U proteklih nekoliko godina imamo dostupnu terapiju koja u relativno kratkom vremenu značajno može smanjiti kardiovaskularnu smrtnost i rizik od kardiovaskularnih događaja, srčanog infarkta i moždanog udara, smanjiti rizik od srčanog popuštanja. Isto tako, ona može popraviti bubrežnu funkciju ili barem zaustaviti progresiju pogoršanja bubrežne funkcije.
KOLIKO JE PACIJENATA S DIJABETESOM TIPA 2 POGODNO ZA TAKAV TIP TERAPIJE I ŠTO ONA DONOSI?
Postoji nekoliko ograničenja. Donedavno su se agonisti GLP-1 receptora mogli propisivati isključivo osobama sa šećernom bolešću tipa 2 s indeksom tjelesne mase 35, sada je to 30 za pacijente koji nemaju kardiovaskularnu bolest, za one koji imaju, to je indeks tjelesne mase 28. To je ograničenje za ljude koji su pretili, koji imaju indeks tjelesne mase iznad 30. Normalna tjelesna masa podrazumijeva indeks tjelesne mase do 25, od 25 do 30 su preuhranjeni, a preko 30 su pretili pacijenti. Donedavno je postojala ta administrativna zabrana da smo imali indeks tjelesne mase od 35 kao limit, a to je i vrsta lijeka koji ne mogu propisivati liječnici obiteljske medicine. Ipak su oni ti pod čijom je skrbi većina pacijenata sa šećernom bolesti tipa 2.
Kad govorimo o SGLT2 inhibitorima, to su lijekovi koji su pokazali da mogu značajno smanjiti kardiovaskularnu smrtnost, rizik od kardiovaskularnih događaja, ali i rizik od srčanog zatajivanja. Tu mislim poglavito na empagliflozin koji je u kliničkoj studiji objavljenoj prije nekoliko godina smanjio kardiovaskularnu smrtnost za 38% u periodu manjem od pet godina, ukupnu smrtnost za 32%, rizik od srčanog popuštanja za 35%, a preko 40% se usporava progresija bubrežne disfunkcije, odnosno popravlja se bubrežna funkcija i smanjuje se količina albumina i proteina u urinu.
KAD BI LIJEČNICI OBITELJSKE MEDICINE MOGLI PROPISIVATI SGLT2 INHIBITORE, ŠTO BI TO DONIJELO PACIJENTIMA?
Oni ih već sad mogu propisivati, no ipak se SGLT2 inhibitori ne propisuju dovoljno. Za nove lijekove uvijek treba vremena da postanu dijelom redovitog propisivanja. Važno je poraditi na širenju svijesti o kardioprotektivnim i nefroprotektivnim učincima SGLT2 inhibitora.
U ovom je trenutku realno svuda u svijetu relativno mala zastupljenost tih lijekova, jer je riječ o relativno novoj generaciji lijekova. Riječ je o lijekovima koji spašavaju, produžuju život, smanjuju rizik od srčanog infarkta i moždanog udara, dramatično smanjuju kardiovaskularnu smrtnost, poboljšavaju bubrežnu funkciju. U konačnici, to zajedno poboljšava ishode liječenja pacijenata, smanjuje troškove liječenja koji su golemi, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj Europi i svijetu, prije svega zbog velikog broja oboljelih, kasnog otkrivanja i nepravodobnog liječenja šećerne bolesti.
Prednost terapije SGLT2 inhibitorima jest u tome što neusporedivo poboljšava kvalitetu života, ali još nisu uspjeli doći na osnovnu listu HZZO-a, što bi bila velika pomoć pacijentima budući da za sada ta skupina lijekova ima još relativno visoku nadoplatu.
ZEMLJE OKO HRVATSKE U VELIKOJ MJERI SGLT2 INHIBITORE IMAJU NA OSNOVNOJ LISTI, JESU LI I NJIHOVI REZULTATI U LIJEČENJU BOLJI?
U tijeku je izrada konačnog rješenja e-kartona, a time i registra za praćenje brojnih kroničnih nezaraznih bolesti, uključujući šećernu bolest. To će olakšati praćenje i usporedbu terapijskih opcija, ali postavlja se pitanje: ako je i najskuplji lijek na listi dostupan bez nadoplate, kakva je korist od njega ako se ne uzima?
ZNAČI LI TO DA SE OBOLJELI OD DIJABETESA TIPA 2 NE PRIDRŽAVAJU TERAPIJE U DOVOLJNOJ MJERI?
Velik je problem to što neki pacijenti često ne žele priznati da ne uzimaju lijek. Iz mojeg iskustva, zna se dogoditi da na kontrolu dođe pacijent s povišenom vrijednosti jednog pokazatelja, primjerice HbA1c (pokazatelja vrijednosti glukoze u plazmi u posljednja tri mjeseca), TSH ili povećanih masnoća u krvi, što ukazuje na to da moram povećati dozu lijeka. Prije nego propišem povećanu dozu, pitam pacijenta je li redovito uzimao terapiju. Pacijent odgovori: „Pa nisam baš, znam zaboraviti, puno lijekova imam… lijek se mora uzimati natašte, pa kad prvo popijem kavu, taj dan ne popijem lijek”.
Kada jednoga dana e-karton postane u potpunosti funkcionalan, tada ćemo znati da je pacijent na određeni datum bio u ordinaciji i dobio preporuku za novi lijek, primjerice SGLT2 inhibitor. Ako je pacijent tek deset dana kasnije preuzeo lijek u ljekarni, a vraća se na kontrolu kroz dva mjeseca, znat ćemo da terapiju nije uzimao koliko je trebao od trenutka kada mu je propisana i tada će vjerojatno naša odluka o terapijskom pristupu biti drugačija.
A nisu rijetki slučajevi ni kad pacijenti preuzmu lijek na vrijeme pa ga ne piju redovito.
Djelotvornost lijeka ovisi o učestalosti uzimanja, a oboljeli često ne žele priznati da ga ne uzimaju redovito. Kada moraju uzimati svaki dan više različitih lijekova, realno je da ponekad zaborave uzeti neki lijek.
No, sigurno je da će u budućnosti dimenzija odgovornosti pacijenata za redovito uzimanje lijekova postati čimbenik koji će utjecati na propisivanje i uvjete dostupnosti lijekova, kao i drugi uvjeti, poput dijete, pridržavanja preporuka, tjelesne aktivnosti i slično.